This is Lite Plone Theme
Vi ste ovdje: Početak O Indikatorima

Indikatori održivog razvoja: Srbija i svet

Dr Nebojša Veljković

SADRŽAJ:

Osnove o indikatorima održivog razvoja

Оdrživi razvoj podrazumeva integralni pogled na svet i zahteva kompozitne indikatore koji pokazuju vezu između ekonomije, ekologije i društva date zajednice. Primer kako tradicionalni indikatori ekosocijalnog sistema imaju ograničene vidike i ne prepoznaju uzajamne veze između ekonomije, društva i životne sredine najbolje se može predstaviti preko opše prihvaćenog ekonomskog indikatora kao što je bruto domaći proizvod (GDP). Ovim indikatorom se vrednuje količina novca koja se potroši u nekoj zemlji i obično se kaže da izražava ekonomsko blagostanje te zemlje. Pretpostavka je da što se više novca troši to je veći GDP, a time i ukupno blagostanje zemlje. Međutim, pošto GDP odražava samo meru ekonomske aktivnosti ne uzimajući u obzir uticaj te aktivnosti na ekosocijalni sistem zajednice, on može da bude u porastu iako su dugoročne posledice negativne. Na primer, kada se desi lančani sudar automobila na autoputu GDP raste zbog toga što se troši novac za zdravstvene usluge i popravku automobila. S druge strane, kada zajednica sprovodi kampanju u prilog boljeg zdravstvenog stanja stanovništva pospešujući odlazak na posao pešice, zdravstveno stanje dela stanovništva se može poboljšati. U tom slučaju se porodični budžet može povećati i ambijentalne koncentarcije urbanog aerozagađenja smanjiti, ali zato GDP opada zbog manje proizvodnje i prodaje automobila.

Ovo je slikovit prikaz kako tradicionalni indikatori ne odražavaju realnost o tesnoj uzajamnoj povezanosti unutar ekosocijalnog sistema. Kao što je pokazano na slici 1, eksploatacija prirodnih resursa obezbeđuje sirovine za proizvodnju od kojih zavise finalni proizvodi, dobit preduzeća i zarade zaposlenih. Poslovi i dobit utiču na stopu zaposlenosti i siromaštva, a stopa siromaštva je povezana sa stopom kriminala. Kvalitet vazduha, kvalitet vode i osobine sirovina koje se koriste u proizvodnji životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe imaju uticaja na zdravlje i stanovništva i zaposlenih u procesu proizvodnje. Zdravstveni problemi nastali zbog opštih problema sa zagađenim vazduhom ili zbog loših radnih uslova i izlaganja toksičnim materijama zbog neodgovarajućih mera zaštite na radu imaju uticaja na produktivnost i doprinose porastu troškova za zdravstveno osiguranje. Sve ove promene se mere i vrednuju tradicionalnim indikatorima ekosocijalnog sistema.

 

slika1Lat

Slika 1: Uzajamne veze ekonomije, društva i životne sredine

Tradicionalni indikatori ekosocijalnog sistema imaju ograničene vidike jer vrednuju promene samo u jednom delu podsistema kao da je on potpuno nezavistan od delova ili celine ekosocijalnog sistema. Na taj način ovi indikatori ne odražavaju realnost o tesnoj uzajamnoj povezanosti unutar ekosocijalnog sistema.

Ograničeni domet tradicionalnih ekosocijalnih indikatora se može predstaviti sledećom listom neodrživosti, jer oni:

  1. Ne uzimaju u obzir kapacitet nosivosti prirodnih resursa od kojih društvo zavisi – obnovljivih i neobnovljivih, lokalnih i globalnih.
  2. Ne uzimaju u obzir kapacitet nosivosti ljudskih resursa – stručnosti, radne sposobnosti, zdravlja i obrazovanja.
  3. 3. Ne uzimaju u obzir kapacitet nosivost socijalnih vrednosti – odnose između ljudi u društvu, odnose prijatelja, porodice, suseda, društvenih grupa, preduzeća, Vlade i njihove sposobnosti za saradnju i zajednički rad na pozitivan i svrsishodan način.
  4. 4. Ne daju dugoročnu viziju društva.

Zato indikatori održivog razvoja treba da se razlikuju od tradicionalnih ekonomskih, socijalnih i ekoloških indikatora ukazujući na oblasti gde su veze unutar ekosocijanog sistema slabe. Suštinu koncepta održivog razvoja čini interakcija razvoja i životne sredine i međusobna uslovljenost i komplementarnost razvojne politike i politike zaštite životne sredine koje uvažavaju zakonitosti ekoloških sistema.

-> vrati se na početak

Praćenje održivog razvoja u Srbiji

 

Dokumentom Nacionalnа strategijа održivog razvoja Srbije predviđeno je godišnje izveštavanje o napretku u njenom sprovođenju. Izveštavanje se zasniva na osnovu 72 indikatora koja su usaglašena s novom listom komisije za održivi razvoj UN (United Nations Commission for Sustainable Development, SDI Initative), a koji obuhvataju i indikatore Milenijumskih ciljeva razvoja (Millenium Development Goals, MDGs). Akcionim planom za sprovođenje Strategije definisani su indikatori za većinu planiranih aktivnosti i izrađen je i poseban izveštaj baziran na 20 suštinskih (core) indikatora. Osnovna uloga ovih indikatora je da daju jasnu sliku ostvarivanja politike održivog razvoja na ključna pitanja: koliko dobro živimo, na koji način se i koliko pravedno raspodeljuju resursi, koliko ih efikasno koristimo, kakvo je stanje i kakve su posledice po životnu sredinu.

Izveštaj o napretku u primeni nacionalnog akcionog plana Strategije održivog razvoja Republike Srbije predviđa obavezu lokalnih samouprava da jednom godišnje izveštavaju o napretku u sprovođenju aktivnosti predviđenih Akcionim planom Strategije za koje su one nadležne. Takođe, lokalne samouprave su obavezne da donesu sopstvene strategije održivog razvoja i u okviru njih, na osnovu svojih specifičnosti, utvrde sopstvene indikatore za praćenje napretka. Nacionalna asocijacija lokalnih vlasti Srbije, stalna konferencija gradova i opština je kao preporuku lokalnim samoupravama objavila vodić za izradu lokalnih strategija održivog razvoja sa prilogom - lista indikatora. Svi oni su tradicionalni indikatori ekosocijalnog sistema.

Da bi se unapredilo izveštavanje u oblasti životne sredine, Agencija za zaštitu životne sredine je donela listu nacionalnih indikatora zaštite životne sredine. Ova lista se zasniva na zakonskoj obavezi Agencije da razvija, usklađuje i vodi nacionalni informacioni sistem u oblasti životne sredine. Indikatori životne sredine se kreiraju i analiziraju u skladu s međunarodnom i evropskom metodologijom, što omogućava Agenciji za zaštitu životne sredine da njihovu razmenu vrši sa postojećim sistemima u EU i sistemima država članica povezanim u Evropsku informacionu i osmatračku mrežu životne sredine (EIONET).

Danas je u upotrebi više kompozitnih indikatora, koji su kreirani da bi se mogla jasnije sagledati međuzavisnost različitih aspekata razvoja na međunarodnom nivou. Od njih, kod nas se prati Indeks ljudskog razvoja (Human Development Index, HDI) i uvršćen je u listu indikatora održivog razvoja. Ovaj indikator, koji je originalno kreiran u okviru programa UNDP, objedinjuje pokazatelje zdravlja, obrazovanja i životnog standarda i objavljuje se u redovnim godišnjim izveštajima. Drugi indikator koji zaslužuje pažnju, ali još nije u službenoj upotrebi u našoj zemlji, razvio je kanadski ekonomista Vilijam E. Ris (William Е. Rees) i nazvao ga ekološki otisak (Ecological Footprint). Ovaj indikator održivog razvoja vrednuje ljudsku nosivost kao stepen trošenja resursa i stvaranja otpada koja se može beskonačno održati, a da se progresivno ne pogoršava produktivnost ekosistema.

-> vrati se na početak

Indeks ljudskog razvoja (Human Development Index, HDI)

Indeks ljudskog razvoja (HDI) kreiran je prvi put 1990. godine u okviru Razvojnog programa Ujedinjenih Nacija (UNDP) radi upoređenja između zemalja u cilju vrednovanja prosečnih dostignuća u osnovnom ljudskom razvoju. Za prikaz dostignuća HDI se izražava preko tri promenljive: životni vek, obrazovni nivo i dohodak, čime ovaj indikator postaje sveobuhvatnija mera vrednovanja samog dohodka po stanovniku. Vrednosti promenljivih koje čine HDI se kreću u granicama od 0 do 1 i za datu zemlju pokazuju raspone koje je ta zemlja prešla ka maksimalno vrednosti, što omoguća da se napravi upoređenje sa drugim zemljama. Razlika između one vrednosti koju je data zemlja ostvarila i maksimalno moguće vrednosti pokazuje nedostatke te zemlje, pri čemu je izazov za svaku zemlju da pronađe načine kako da smanji ove nedostatke.

Objavljeni periodični izveštaj o ljudskom razvoju (Human Development Report 2013) pokazuje da od 186 zemalja za koje je izrađen HDI, četrdesetsedam spadaju u veoma visoku kategoriju ljudskog razvoja (sa HDI vrednošću koja je jednaka ili viša od 0.800) i narednih četrdesetsedam zemalja u visoku kategoriju ljudskog razvoja (HDI=0.799-0.712). Od 48. do 94. mesta slede zemlje u kategoriji srednjeg ljudskog razvoja (HDI=0.711-0.536) i nakon toga najsiromašnijih četrdesetšest zemalja sa niskom kategorijom ljudskog razvoja (sa HDI vrednošću koja je manja od 0.535). Uočljivi su veliki dispariteti u globalnom ljudskom razvoju, tako je HDI vrednost prve tri zemlje (Norveška 0.955, Australija 0,938, SAD 0,937) veći za tri puta od poslednje tri zemlje (Nigerija 0.304, Kongo 0,304, Mozambik 0,327). Očekivana dužina života i dohodak po glavi stanovnika, dve od tri varijabile koje čine HDI, kod prve i poslednje zemlje sa ove liste dovoljno govore o uslovima života u tim zemljama. U Nigeriji je očekivana dužina života samo 55 godina u odnosu na Norvešku gde svako novorođenče može da očekuje životni vek od 81 godine, pri čemu je dohodak po glavi stanovnika izražen u US$ u Norveškoj veći za sedamdest puta u odnosu na Nigeriju.

Vrednost HDI Srbije za 2012. godinu je 0.769 i svrstava je u grupu zemalja visokog ljudskog razvoja pozicioniranjam na 64. mestu. (Tabela 1) Između 2000. i 2012. godine vrednost HDI Srbije porastao je sa 0.726 na 0.769, što je povećanje od 6 odsto, odnosno prosečan godišnji rast bio je od oko 0,5 odsto.

Табела 1: Human Development Index - Visok ljudski razvoj

tabela1Lat

 

Značaj primene indeksa ljudskog razvoja je višestruk. Trendovi indikatora HDI prezentuju važne činjenice na nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou, naglašavajući veoma velike razlike u blagostanju i životnim mogućnostima koje nastavljaju da se produbljuju i dele zemlje i regione u našem istovremeno komunikacijski i resursno povezanom svetu.

-> vrati se na početak

Ekološki otisak (Ecological Footprint)

Prva istraživanja globalnog kapaciteta nosivosti izraženog kao neto primarni produktivitet (net primary productivity) pokazala su da čovečanstvo "prisvaja" 40% neto proizvoda fotosinteze (Vitousec et al., 1986), čime je postavljeno sledeće važno pitanje budućnosti: Da li je kapacitet biosfere u perspektivi odgovarajući da izdrži nezaustavljivo opterećenje koje nameće ljudska proizvodnja i potrošnja? Razlozi za zabrinutost postaju jasniji ako definišemo kapacitet nosivost ne kao maksimalan broj stanovnika nego kao maksimalno "opterećenje" koje ti stanovnici mogu nametnuti životnoj sredini. Ljudsko opterećenje tako postaje funkcija ne samo broja stanovnika nego i potrošnje po glavi stanovnika, jer ovo drugo se čak još brže povećava razvojem trgovine i tehnologije. Zbog svog opstanka i rasta gradovi, industrijski regioni i same države zavise od ogromnih zemljišnih prostranstava van svojih administrativnih i državnih granica i njihove ekološke proizvodnje. Države tako prisvajaju ekološki potencijal u vidu energije i sirovina dalekih regiona putem trgovine, tako da se ekološke lokacije država više ne podudaraju sa njihovim geografskim lokacijama. Pitanje kapaciteta nosivosti se sada postavlja na sledeći način: Koliko velika oblast plodne zemlje je potrebna da se beskonačno izdržava određeni broj stanovnika, bilo gde na planeti da se nalazi ta oblast?

Godišnji tokovi prihoda od prirode koji su potrebni za "izdržavanje" određenog stanovništva u okviru njegove administrativne granice predstavljaju "prisvojenu nosivost", jer za svaki tok sirovina mora da postoji odgovarajući izvor površine zemlje i pripadajućeg ekosistema koja je potrebna. Sabiranjem svih oblasti ekosistema koje zauzimaju pojedini artikli u godišnjoj potrošačkoj korpi potrošnih dobara i usluga i množenjem sa brojem stanovnika dobija se “ekološki otisak” datog stanovništva na toj površini zemlje. Ekološki otisak (Ecological Footprint) predstavlja ustvari ekološki deficit, određujući nivo potrošnje resursa i stvaranja otpada od strane neke ekonomije ili stanovništva koji prevazilazi održivu prirodnu proizvodnju i moć asimilacije u prostornom smislu. Tako dobijamo razliku između ekološkog otiska date ekonomije i stanovništva sa jedne strane i sa druge strane geografske oblasti koju zauzima.

Izračunavanjem ekološkog otiska se došlo do saznanja da čovečanstvo prosečno danas ne živi unutar kapaciteta nosivosti planete Zemlje. Ekološki otisak je pokazao da je 2008. godine bilo potrebno 2,7 globalnih hektara po stanovniku, što je 30 % više od prirodnog biološkog kapaciteta koji iznosi 2,1 globalni hektar po stanovniku (gha/pers). Ovakav ekološki deficit na globalnom planu se zadovoljava iz neodrživih ekstra izvora, a oni se dobijaju na tri načina: (1) uključivanjem u usluge svetske trgovine sirovina i gotovih proizvoda; (2) uzimanjem iz prošlosti (npr. fosilna goriva); ili (3) pozajmljivanjem iz budućnosti na principima suprotnim konceptu održivog razvoja (npr. prekomernom eksploatacijom šuma i ribljeg fonda).

Vrednost ekološkog otiska (Ecological Footprint) varira tokom godina jer zavisi od potrošnje, efikasnosti proizvodnje i međunarodne trgovine i predstavlja dobar komparativni indikator kada se dovede u vezu sa drugim indikatorom održivog razvoja - biokapacitetom (Biocapacity). Biokapacitet nekog područja izračunava se množenjem površine tog područja sa faktorom prinosa iz datog ekosistema i odgovarajućim faktorom ekvivalencije i zavisi od primene savremene poljoprivredne prakse (upotrebe đubriva i navodnjavanja), degradacije ekosistema i broja stanovnika. (Slika 2, 3, 4, 5, 6)

 

слика2

Slika 2: Potrošnja resursa (Global Hectares per capita) izražena preko
ekološkog otiska i biokapaciteta Holandije

 

слика3

Slika 3: Potrošnja resursa (Global Hectares per capita) izražena preko
ekološkog otiska i biokapaciteta za Sjedinjene Američke Države


слика4

Slika 4: Potrošnja resursa (Global Hectares per capita) izražena preko
ekološkog otiska i biokapaciteta za Kinu

 

слика5

Slika 5: Potrošnja resursa (Global Hectares per capita) izražena preko
ekološkog otiska i biokapaciteta za Rusiju

 

слика6

Slika 6: Potrošnja resursa (Global Hectares per capita) izražena preko
ekološkog otiska i biokapaciteta za Srbiju

 

Prezentovani podaci o veličini ekološkog otiska i biokapaciteta jasno ilustriju bitno svojstvo ova dva indikatora održivog razvoja da prezentuju stepen prisvajanja ekološkog potencijala u vidu energije i sirovina dalekih regiona putem trgovine. Kako je prestavljeno na dijagramima, ekološke lokacije Holandije, SAD, Kine i Srbije ne podudaraju se sa njihovim geografskim lokacijama. Značajno je uočiti da Rusija živi od sopstvene ekološke proizvodnje. Srpski ekološki otisak prema podacima organizacije Global Footprint Network iznosi 2,33 i niži je od zemalja u okruženju, pri čemu dificit iznosi -0,95 globalnih hektara po stanovniku. Kada se ekološki otisak i biokapacitet uporede na regionalnom planu dobija se jasna slika o proizvodnji, uvozu i izvozu pojedinih zemalja i njihovom bogatstvu ekosistema. Najveći ekološki otisak (EFp) u regionu ima Bugarska (Efp=4,07), slede Hrvatska (Efp=3,75) i Bosna (Efp=2,75). Redosled prema pripadajućem biokapacitetu (Biocap) je drugačiji: Hrvatska (Biocap=2,50), Bugarska (Biocap=2,13) i Bosna (Biocap=1,60). Srbija suprotno uvreženom mišljenju ima niži biokapacitet (Biocap =1,38), odnosno siromašnije ekosisteme od okolnih zemalja (oranice, pašnjaci, šume, vode). Sada je važno naglasiti na primeru Srbije jedno drugo svojstvo ovog indikatora održivog razvoja, a to je da opisuje ne samo trenutno stanje stvari nego i da daje smernice za budućnost. Ekološki otisak Srbije od 2,33gha/pers se naziva i ekološki otisak potrošnje i sadrži ukupnu potrošnju resursa i naš pritisak na domaći i svetski ekosistem. Taj ukupni otisak sadrži ekološki otisak proizvodnje, ekološki otisak izvoza i ekološki otisak uvoza, pri čemu se ekološki otisak potrošnje dobija oduzimanjem zbira ekološkog otiska proizvodnje i ekološkog otiska izvoza. Dovoljno je jasno da ova diskusija otvara raspravu koja prevazilazi okvir ovog preglednog rada, ali naglašava značaj promišljanja u procesu donošenja i sprovođenja strategija razvoja Srbije.

Poznata ekološka sentenca razmišljati globalno - delovati lokalno ima najbolju preporuku u slučaju ove naše rasprave, jer čovečanstvo danas koristi ekvivalent od 1,5 planete da bi obezbedilo resurse i apsorbovalo otpad koji nastaje u procesu proizvodnje i potrošnje. Ovo znači da je planeti Zemlji potrebno jedna godina i šest meseci da obnovi ono što je proizvedeno i potrošeno za godinu dana. Scenariji pokazuju da ako se trenutni trend rasta stanovništva i potrošnje nastavi do tridesetih godina ovog veka, nama će trebati ekvivalent od dve planete Zemlje da nas izdržava.

Na lokalnom planu, sa gledišta nacionalne politike razvoja, značajno je shvatiti da se one države koje su obezbedile viši životni standard za svoje građane istovremeno ne nalaze na skali prihvatljivog nivoa prema kriterijumima koncepta održivog razvoja, kako ih definiše ekološki otisak (Efp) i indeks ljudskog razvoja (HDI). Ove zemlje su globalni uvoznici produktivnosti ekosistema drugih zemalja i istovremeno najveći izvoznici gotovih proizvoda. (Slika 7)

слика7

Slika 7: Ekološki otisak (Efp) različitih država u poređenju s njihovim indeksom ljudskog razvoja (HDI)

Koliko se postojeći koncept razvoja Srbije može održati?

Pitanje koje je postavljeno je misaona inverzija o tome koliko se dugo jedna zemlja može održavati na neodrživom principima razvoja, a da ne dovede u pitanje kvalitet života svog stanovništva. Dva su pristupa mogućem odgovoru, birokratski prema kome je broj usvojenih državnih i lokalnih strategija, čija cifra se približava trocifrenom broju, sa pripadajućim akcionim planovima i radnim telima za praćenje dovoljna garancija da se Srbija razvija na osnovama koncenta održivog razvoja. Drugi, antibirokratski pristup ukazuje na analizu vrednosti dva indikatora održivog razvoja, predstavljenih u ovom radu, koji daju trenutno najobuhvatniji indikator mere našeg bogatstva i potrošnje resursa i istovremeno našeg kvaliteta života. Siromašna prirodna bogatstva i višedecenijska politika zapostavljanja industrijske i agrarne proizvodnje sa politikom uvoza robe široke potrošnje, pozicionirala je Srbiju prema kvalitetu života u rang zone vanevropskih zemalja. Zato je odgovornost elita koje upravljaju na državnom i lokalnom nivou da prihvate i primene državnu stragegiju održivog razvoja ne samo kao plan sa utvrđenim rokom realizacije, već plan čija je realizacija proces koji nema kraja i koji uključuje stalno prilagođavanje postojećih sektorskih i lokalnih strategija nužnostima koje nameće proces globalizacije, ali i prirodnim procesima kao što su klimatske promene.

-> vrati se na početak